U sobi moga srca,

sobi bez pogleda,

tko god u nju doluta

ostavljam da svojim očima

vidokrug stvara

i igra se, i smije,

kroz bezbroj naslikanih šara..

Ovdje, u plavoj dubini,

maleni morski konjic

mandale oceana krije,

čekajući spremnu dušu

da čarolije života otkrije...

 

Smaragdna zmija

davno se odrekla  otrova i grijeha,

tek joj ljepota zelenog tijela

osta

umjesto iskrojenog

gmizavog odijela..

Ona je tajna,

život, koji

nam je trebao biti darovan

ali je brisanjem sjećanja

odavno ljudima uskraćen..

Izvan moje sobe

i dalje je gone i gaze

a ovdje, u dubokoj tišini drveta vječnosti

anđeli je i dalje brižno paze..

Shvatiti suštinu

znači zaroniti u dubinu

a ovdje, u mojoj sobi

tek hrabri plivači usude se kročiti

i u plavom beskraju

na tren disati prestati...

U ovoj sobi,

ovoj mojoj maloj sobi,

bez zidova i vrata

uvijek boravi bezbrižnost,

iako okružena besmislom tuge

i nametnutim vihorima rata...

Negdje,

u nekom skrivenom kutu

još jedan portal, svoj ulaz krije,

ali gdje će odvesti putnike

još moje srce dokučilo nije..

Ja znam da vodi negdje,

izvan prostora i vremena

izvan poznatoga neba,

negdje gdje i ja tek trebam otići

ali do toga trenutka sačekati treba..

Do sobe moga srca

nije teško doći,

stepenicama

posutim laticama

sačuvanih snova

i prohodanih drumova,

kada sam koračajući

sakupljala odbačeno cvijeće

čiju ljepotu nisu prepoznali

i koju nitko više neće..

To cvijeće je unutarnja radost,

čista, i neprekinuta mladost,

iskrenost, koja tako u ovom svijetu nedostaje

i nada, koja nikad ne prestaje...