Smisao života

 

Kakav smisao ovaj život ima

 u samoći ili sa svima?

Ko sam ja kad sam sama

ili kad sam s vama?

Ko me samo smisli da mi je znati

zašto me je rodila moja mati?

Ko je život što iz mene struji

dok me prepušta emotivnoj oluji?

Kad bi na ova pitanja odgovoriti znala

možda bi pojam o smislu života imala.

Obzirom da o smislu života neznam ništa

uzalud tražim i mijenjam ognjišta

i krovove nad glavom da me zaklone

šporete u domu da mi energiju obnove.

Koliko god ideja u meni niče

smisao života mi izmiče.

Što god sam do sad spoznala

smisao o svemu mi je veoma mala.

Mislim da ni spoznaja blaženstva smisao nije

i ona u sebi odricanje i podvalu krije.

Sve što spoznam samo je sjena blijeda

o nepoznanici smisla života koja me opsjeda.

I zato mi smisao o praznini smisla nema

do god u životu imam dilema.

Ako se pitam jesam li živa

samoj sebi izgledam kriva

zbog pitanja koje postavljam

dok misao emocijom proslavljam.

Krivi me disanje koje potvrđuje

da život svojim postojanjem utvrđuje.

Zašto se onda prazno osjećam

iako ljepotu u svemu predosjećam.

Postojim, a kao da me i nema

samo tijelo harmonično drijema.

Koja li ga energija pokreće

kad odluči da ustane i šeće?

 Možda smisao života znači kretanje

sebeprihvatanje i susretanje

udaha što mi iz grudi bježi

dok mišljenje u tijelu impresiju bilježi.

Dok plaćam cijenu praznine

 i osjećam blaženstvo punine

smisao mi se iz duše nameće

kao osjećaj postojane sreće

jedinstva što postoji

dok mi srce u harmoniji stoji.