Dok se jutro spremalo ubiti noć što je polako prolazila i odlazila, sa nekih tamnih dubina mojih snova nađoh se na tržnici osjećaja, vidjeh divne paunice taštine i pustinjske mistike samoće, a još strašnije od tih takvih kakvi mogu biti... vidjeh crne zmije na kupu i jednu sa strane... koju pokušah zaobići, zabavljajući se sporednim stvarčicama poredanim na tezgama dobrodošlice... Ako ta slika bude zadnja slika, koja će me pratiti do izvora, mijenjam je u trenu za tvoj sluđen lik, svoju beskrajnu dušu i tvoje mistično postojanje na ovom prostoru, kojeg zauzimaju i moje dvije stope otisnute u asfaltu mog grada. Nemir je ispratio tu sluđenu noć, jutro se dovuklo sivo, oblačno i svježe lijepo...ostalo je sjećanje na taj san... tržnicu osjećaja...i prepoznala sam te taj tren kad si i ti prepoznao svoj ulazak u more svoje duše.