SLOMLJENA SRCA

Kad udari bakreno zvono,

Mnoga slomljena srca ,

Tiho će životu reći zbogom.

Kao zidni sat samoćom zarobljen,

Slomljeno srce nikad ne kasni na susret sa smrću,

Bilo da se dan diže,

Kao purporna zavjesa,

Bilo da se noć spušta,

Kao svilena crna zavjesa,

Slomljena srca imaju uvijek istu ulogu,

Da otvaraju vrata,

Mnogo tvrđih srdaca od svojih.

Ispod nebeske kupole čuje se jeka slomljenih srca,

Mnogo jača nego dolje,

Kao da su anđelima se obećali,

Prije nego je stigla smrt.

Kad latice mlade ruže padnu na posvećeno tlo,

U nebo se dižu slomljena srca,

Da pjevaju sa aneđelima,

U slavu Boga.

Nema odviše radosti u tami,

Domu samoće,

Zemaljskom utočištu slomljenih srca,

Što sad tako vesele lete u nebo,

Da se kite nebeskom slobodom,

Kao kraljević krunom.

Kad čuješ veseli zvižduk vjetra,

Znaj da je još jedno slomljeno srce poletjelo,

U plave beskraje,

Da dobije anđeoska krila.

© Walter William Safar