SLOBODA

slobodan igrom sudbine mocne

a samo prije vremena kratka

mi smo umirali tiho u noci

i molili Boga svesilna i blaga

mudra i nespoznatljiva

da nam muke brzo okonca

i da nam iz grudi nasih i bolnih stegna

oduzme dah nasa zivota

brzo i sa rijeci bez ikakvih nada

i mi smo umirali tiho u noci

bez imena spokojni u beskonacnoj samoci

i nije me bilo sram rana svojih

zbog kojih patih duboko i bez suze

dok se slobodom ti igras

kao dijete pijeskom i vodom

i jedno zrnce toga pijeska

bijase rana duboka i upaljena

medu svim nasim ranama bolnim

da gorki san i tvoja jadikovka

bijase taman put do srece

o kojoj si mastala kao malo dijete

koje se sa slobodom igra

kao da je grud majcina topla

vjerujuci da je nas Grad pust

i kao granitna stijena cvrst

a mi smo umirali tiho u samoci

i gledali u vizije ezana

na vrhovima bosanskih munara

i pogled sto nisko pade

i vidjeh stvarno vile bijele u noci

i kao da slabasna sunasca

osvijetle umorna lica nasa

i vidjeh bolna tijela naga

kako se u bolu grce

i posljednji trenutak svijesti bistre

otvori im siroke nebeske pute

slobodan igrom sudbine mocne

kao ptica kojoj planinske visine

jesu domovina na krilima lijepe djevke

da su medna usta njena

spokoj ratnika

i ja padoh na grudi njene njezne

i utonuh u beskonacni san

uobicajen i blizak kada sam

na tvojim rukama kao pijeta.

zlatan gavrilovic kovac