SLJEPCI

　

samo ti ljubavi moja

nikako ja vise ne mogu bez tebe

i strah me pogledati u te ocne mrene

od kojih je samo oka sjena slijepa

duboki veliki mrak

da je krv tvoja zlatna kao vecernji trak

a sva cuvstva draga

mimo straha kako me hoces zaboraviti

pa iz mraka tvojih umornih zjena

bespomocno krici dusa moja

　

O nebo,o noci bez sna

O bojazni tiha

ne vidim vise tvoju vatru

ne cutim vise tvoj zrak

kao prsiju bujnih skar

nego je iz nozdrva mojih samo jedan dah

da te ljublju ja navsegda

i zvijezde nocne koje gasnu

da je dusa moja ugasla luca

dusa moja koja samo mrak zna

O sjeverna zvijezdo

samo Bog zna da te bez pameti ljubim ja

i u mraku moga nezrela vida

sretnom ljubom suzama sam vido i

pipam ruke tvoje

kao planine moje domovine rodne

i gleznje kao minerale metala fina

kao da su od zlata cista

a ja , opet, ne vidim vise lica mila

niti tvoje na rukama zile

koje su kao rijeke moje domovine cijele

niti tijela koje kao zemlja voljena

da je tamna krv moje lice prekrila

a tvoju kosu meku

kao vlati trave rijetke

sto jutrom je po rosnom polju

maslacak zuti kao sunasce malo

i ja sam plako, plako

od ljepote nijeme zvijezde tako

O bolna svjetlosti

sto tamnim vidom svojim iska milost

da je od tvoga disanja vjetar strasni,

tvoga govora oluja,

tvoga smijeha dnevno svijetlo,

tvojih suza kiša nad gradom,

tvoga hoda ponovno rođenje

a tvoga sna moja vlastita smrt.

 

zlatan gavrilovic kovac