Bilo je tiho u našoj maloj sobi
Sjedila sam sama tužna u tami
Zamolih Boga, spasi me te kobi
da više nikad ne budemo sami
 
Dok gledamo kako na zidu stoji slika
Jednog već zaboravljenog vremena,.
iznenada ispod balkona se čula vika,
ja se vratih uspomenama istog trena
 
Iz tog vremenskog stroja što me drobi
I odnosi sadašnji tren u tužni zaborav
Bog me ipak nije spasio od te zle kobi
neki davni dodir dlana je bio prelabav
 
Da zaboravim tu sliku na zidu i čavao mali
Što tako nesebično joj društvo pravi.
Zato, sliko moja mila, sjećanja mi ne pali,
Hvala ti, jer zrcališ taj topli njegov pogled plavi.