Okovani zidovima sumnji i straha
kraj neke nepregledne vode
sivi od zemaljskog praha
zabravili vrata što vode do slobode
i raste im ego mijenjaju raspoloženja
kao zastave izblijedjele na stijegu
zatomili su snove i htijenja
uvijek prestrašeni uvijek u bijegu
 ne priznajuć  ljubav
kao vrhovno  načelo
kojim cijeli svemir u harmoniji bruji
umorna im duša , još umornije tijelo
predali se davno nekoj crnoj struji
pa kad vjetar prozore širom otvori
 i kad oluja gromovima  progovori
 obasjat će i njih svjetlost bijela
jer ne može se živjet tako
prazne duše i srca nevesela
pognute glave na pustinji besplodnoj
koja korovom samim rađa
iako oduvijek ih je zvala
na plovidbu nebom
 sunčana,,. Zlatna lađa
dovoljni sami sebi
bez ljubavi i pregnuća
slamnati ljudi
izgorjet će poput pruća
 kraj zlatnog teleta novca
što im uzdahom srca truje
slamnati ljudi
 što plove …niz beživotne struje