Slamnati čovjek čuva zlatno polje,
Njegove oči su prazne,kao i glava,
U grudima mu sja zlatno srce,Čija ruka
Je stavila zlatno srce u njegove grudi?
Da li to srce može pokrenuti njegovo tijelo?
O tome razmišlja vrana,Samo vjetar
Zna cijelu istinu,Da je djevojčica zlaćane kose
Sjedila kraj nogu slamnata čovjeka
I čekala sve dok joj vila nije obećala,
Da će slamnatom čovjeku darovati srce.
Kao čovjek od krvi i mesa,
On voli kad mu vjetar miluje lice,
A još više kad mu djevojčica zlaćane kose
Šiva zelenu košuljicu od vlati trave,
Da jednom i njega netko voli;
Kad se nebo smrači;
Kad se spuste mračni oblaci, poput olovne zavjese,
(Da našoj priči dođe kraj) Slamnati čovjek
Stoji sam na zlatnom polju i čeka svoju smrt,
On otvara usta,ali izlazi samo tišina…
izdajnička tišina,
Ja ga ne čujem,ne znam njegove misli,
(jer kako se u praznoj glavi može roditi misao?)
Ali sigurno znam da može osjećati,Da Bože,
Siguran sam da osjeća i znam što osjeća,
Znam što želi:
Da ga odvedem,
U daleke zlatne pustinje;
Gdje vječno grije sunce;
Gdje nema vrana da mu iskopaju oči;
Gdje nema gromova i munja,Samo zlatno sunce
I djevojčica zlaćane kose,Kasno je,
(Ja ga ne mogu spasiti,jer sam samo pjesnik izvan te priče)
Vatrena lopta spušta se sa neba
Da spali slamnata čovjeka.
©Walter William Safar
bglavac
irida
edin.kecanovic
