Skini sa mene sedam velova

oivičenih biserima neispunjenih trenutaka,

jer svaki bez tebe u mom srcu

zvao se tuga...

Pokidaj moju bijelu košuljicu nadanja

koja su čekala tvoje ruke

i tvoje tople zjene...

Ništa mi to ne treba, sada

kada uz mene hodaš iako si tijelom  daleko od mene...

Ništa mi ne treba,

pred tobom mogu biti sve:

I zvijer

i ljepotica

i skitnica

i princeza

i cvijet

i kamen

i voda

i plamen..

Ti ćeš me uvijek jednakim žarom srca gledati

i beskrajno me,

beskrajno duboko voljeti..

Ali gle,

Kada me obnažiš

kada me ogoliš,

vidjet ćeš nešto

što samo tebi želim pokloniti:

Moju zvijezdu postanka

koja grli tvoju

i naš susret, koji je svemir već odavno pripremio,

kada rastočimo

sve naše smrtnosti...

 

 

Još uvijek se gledamo

zatočeni bedemima prolaznosti,

no,

ja te sad već pripremam

za ono

što jesmo mi...

Stisni me u svojoj ruci,

pa otpusti...

Ako odem prije tebe,

donijet ću ti pregršt neba

i beskraj ljubavi koja ne prestaje..