Teško je, skinuti do kraja

kožu svoje duše,

zgrčenu u kutu tijela

nedostupnu,

nedodirljivu,

nepomirljivu,

sabijenu u Daathu netopirskih krila

željnih zaborava

do krajnje granice svjesnog postojanja...

Teško je skinuti kožu svoje duše,

jer, može je zaboljeti,

prvo zaboljeti

oganj u očima

i plameni jzik

gurnut u grlo

samospoznajuće sebe..

Teško je,

ponovo postati,

ponovo početi

rođen iz tame

ponovo svijetliti,

ali vrijedi...

Plahi drhtaj žiška

na dlanu dječje vjere

u konačnost susreta sa Beskonačnim...

A onda poniranje

u rosu, u suze lotosa  vječnog

koji nas grli

laticama bijelim

pobijedivši mulj ovostranosti

i pijavice-klifote onostranosti...

Teško je, odvažiti se,

i osim kože tijela

sa sebe skinuti i kožu duše...

Ali,

nismo li se zato upravo

i obukli u nju?

Da bi shvatili

da smo je sami iskrojili

i da je na kraju,

kad postane tijesna

sami smijemo i možemo

skinuti...