Ponekad me zov pijeska povede iz zgusnute ljuske sjećanja u vrele dubine, gdje samo kao sveta buba mogu zaći..Ja ne mogu, ne mogu ponekad zaustaviti taj život koji nikad, živeći uz tebe nije prestao..I tonem sve dublje i dublje, ostavljam na površini svoju svetu balegu, sferu novog života, sve ostavljam, i pretvaram se ponovo u sebe, iskonskog sebe, koji prebire po zatrpanim sarkofazima i kao duh bez imena traži tvoje tijelo, da ga konačno dostojno položi u zlatnu postelju univerzuma...Oprosti..obećah ti..Neću buditi uspavano tvoje lice i ostavit ću sjećanja da ih pijesak prekrije..Ali bol ponekad toliko prepuni pehar moje duše,da u njega čežnja više ne može stati..Moram bar malo ljubavi preliti, da bi površina opet postigla mir..

Živjeti uz tebe bila je potpunost života..I zašto i čemu onda nastavci?

Znam, znam...Htjedoše mi te oduzeti zauvijek, i proganjali su moja postojanja, čim bi vidjeli da sam ti negdje blizu.. I konačno se pretvorih u neupadljivu, čudnovatu bubu, koju profani puk  gazi nogom ne poznajući svetost njene ružnoće..Ne poznajući moć njene upornosti da u svaku poru ljudske duše zađe i otkrije sve tajne pod naslagama pješčanim..

Čudna je ovo pjesma, ali tako potrebna mojem nebu u ovom trenutku..Ti budi samo tu negdje, i oprosti..Sve će ponovo postati tišina, kad se bar dio čežnje iz pehara ljubavi moje, prelije...