Sjenka

 

Dok u centru stojim

sjenke oko sebe brojim.

O, da mi je spoznati

sjenku koja me prati!

Možda bi onda spoznala

koliko sam mala.

Sjena me izdužuje

na sve četiri stane okružuje

samnom stalno hoda

kao mutna voda.

Vidi se na svjetlu

o, da mi je metlu

pa da je pometem iz svoga kruga

posebno kad je duga,

da je mlatnem po riti

kako može takva biti,

da me stalno prati...

hoće li mi mira jednom dati?

U meni ljutnju stvara

dok nijemo prisustvom progovara.

Ponekad na nju zaboravim

mislim da je iza sebe ostavim,

a ona me odjednom stigne

kao da se podigne

prestraši me jačinom pokreta,

a to mi onda zasmeta.

Postanem bijesna

kad sam je svjesna.

Tada shvatim da je sjena

bez lika i imena...

samo malo liči na mene

kad se moje tijelo okrene.

Postane mi lakše što nisam sama

pa joj manje nalazim mana.

 Čak mi bude, ponekad i mila

što je samnom stalno bila.

Jedina je, koja me stalno prati,

kao nedoraslo dijete, rođena mati...