Daleko iza polarne zvijezde, u bezvremenu titraja srca, na bijelom pijesku ispisujem stihove života....Sjećanja izviru iz tamnog mora podsvijesti, čak i ona kojih se ne sjećam, a proživljena su. Dok se crveno Sunce raskošno objavljuje na nebu jednog toplog ljetnog dana, kap života kao bistra voda obavija čelo i ostavlja znak... U sjeni još uvijek nosim luč da mi osvijetli put, čitam tajne šifre tvog imena i tajnovito saznajem, da mi još ništa nije poznato. Želim otkriti te čudne simbole iza kojih se krije San. Drži me za ruku, okreni dlan i pročitaj one prelomljene linije, jer na lijevoj strani neba nema ništa, a usnama rascvalim od jutarnje svježine osjećam da polarna zvijezda ipak tone u svoje more. Još uvijek sjećanja, kao stražari vremena, stoje na vratima Sna i drhte u progonstvu tvog srca. Znaš da postoji onaj tajni žig što ga tako vješto kriješ od svih. Ta stigma, samo tebi poznata, polako dobiva svoje konture i vidim uplakanog anđela iza tvog srca, smrznutog od smrtnog straha, kako te doziva i želi ti pokloniti ono najljepše što ljudsko srce krije – ljubav. A ti još nisi naučio slijediti svoju sjenu života...