Moje plutonske oči vide, a uranska intuicija osjeća i ono najdalje, najdublje, najtajanstvenije... vide svoju sjenu...
U labirintu dubokog jezera, gdje je tama mekana kao duša i gdje se duh propinje nebu, progovorila je sjena stihovima Antonia Machada:
«Gospode, moje srce šumi kao more, o Gospode!
I razbit će se niz ove stijene,
čuješ li moje srce, o Gospode!
Moje srce šumi... kao more»...., dok se kroz rotirajuću svijest želim približiti tom šumovitom moru, iz duboke tuge uzimam led i razmičem paučinu prošlosti.
Kao pozitivan predznak javlja se titraj srca, onaj poznati titraj: 'nisi sama... imaš sebe'.
Kad ''bezdan uzvrati pogled'' i taj pogled uhvatiš kao jasnu poruku i zaljubiš se u te oči, znaj, iznad postojanja spajaju se ruke i zazivaju šumovito more, zazivaju jesenje magle i spuštaju se na korijen crnog hrasta da u njegovoj dubini razluče sjenu Sna.
Postaješ moj trag, postaješ početak gdje sam stala, postaješ odmor nakon umora...
I kad slijepe oči duše vide sjenu, potopit ću te u svoj polusvijet gdje ćeš na kamenu vidjeti zapis mog kraja i početka...
Oči se gube u tvojima, u njima vidim nestašne igre, ali ne vidim čovjeka umornog od života...
Sunce se nikad neće okrenuti od mene, samo sam ja malo u sjeni...
Priziva me Mjesec, sa svojim opsjenama, lutanjima, priziva me sjena, da joj pogledam u oči i odlutam s njom ispod Mjesečevog traka.
bglavac
edin.kecanovic
