Od ovog modrog neba mi se zavrtjelo u očima, kao šapat tvojih riječi šumi lišće u ovo rano jutro dok se susrećem na istoku sa žutim diskom što izranja tako sporo i lijeno iza Zagrebačke gore. Dlanom miluješ ključ mog srca, poigravaš se s njim u ruci, ali ne otključavaš vrata koja vode do dubina tog srca. Znam da ćeš nakon kasnih pohoda navratiti u moje snene prostore i zadržati jato ptica da ne odleti između mojih trepavica. Ne gubim te iz vida, iako se vrijeme promijenilo, ostala sam ista. Nepromijenjena, možda sa više kamenja ispred zidova, ali svakim valom bliže i bliže tebi – bez dodira. Vidim jasnu sliku tvojih očiju, uzburkane duše uvijek uzdahnem kad mi tvoje ime klizne preko usana i srce preskoči svoj uobičajen ritam kucanja života. Sjećanje na tebe uvijek ima meden okus.