Sjećanje na besmrtnike

Na svetoj zemlji Vraje, van domašaja svih puteva, stoje tri samadhija[1] – tri mala svetišta obrasla korovom i dračom. Natkriljeni gustom krošnjom drveta koje je otprilike jednako staro kao tri Vaišnava Thakura[2] čiji se duhovni sjaj spokojno širi kroz žalosno lišće, nekada naviklo na česte posjete hodočasnika. Na tim hramovima besmrtnika je sloj prašine puno tanji od vela zaborava koji dijeli besmrtnu mudrost od ljudi ogrezlih u svakodnevni grijeh i porok. Njihove kupole i stupovi, s ljubavlju i predanošću odavno napravljeni od crvenog kamena u obliku fino isklesane čipke, djelomično su prekriveni tirkiznom mahovinom i ožiljcima ljudskog neznanja. Ne tako davno, netko je odlomio rubove čipkaste arkade na dva samadhija, a na trećem odvalio jedan od potpornih stupova. Ali kupola dalje stoji kao i ranije, neometena zubom vremena i ljudskom ludosti. Da li je taj koji je dijelove svetišta odnio svojoj kući, mislio da će kao talismanom koji štiti od svih zala, svoje ognjište zaštititi od utjecaja nepovoljnih sila i mračnih planeta?

Ili je to pak bio neki prokletnik koji je iz tko zna kojeg razloga htio narušiti duhovni mir svetaca koji ondje obitavaju? Na sva tri samadhija, godinama netaknuti, leže novčići od nekoliko paisa[3] koje djeca još nisu pronašla i ukrala. Možda ih je iz znaka duboke zahvalnosti ostavio netko tko je poznavao besmrtnu slavu uzvišenih duša, ili možda netko tko je uzaludno tražio zdenac sreće, pa ga nije mogao naći.

Zalazeće Sunce baca posljednje dnevne zrake na bijele mramorne pločice s ugraviranim crnim sanskrtskim slovima koja neupućenima malo toga govore. Tek nagađanje da su to imena nekih ljudi čiji se posmrtni pepeo već stoljećima čuva na ovom mjestu. Da li su to možda imena nekih ubogih faraona čije bogatstvo nije bilo dovoljno veliko da im se naprave raskošne piramide, ili su to možda spomenici nekih davno poginulih ratnika čije se relikvije čuvaju da bi se jednog dana izdigle iz pepela kao Feniks i podarile čarobnu moć nekome od Boga izabranom?

Kada bi staro drvo moglo govoriti, ispričalo bi kako je sretno što je moglo služiti tri mudraca iznošene odjeće, štiteći ih od jakih sunčevih zraka, vjetra i kiše; kako su oni u različitim vremenskim razdobljima pod njime obožavali božanstva Gospodina Krišne i Njegove vječne pratilje Radhe, kraljice ljubavi; kako im je preko ramena virilo čitajući retke mudrosti koje su oni zapisivali za besmrtnu dobrobit svih budućih naraštaja; kako je upijalo nektarski zvuk duhovnih mantri koje su oni pjevali nesvjesno uroniti u zabave duhovnog svijeta; kako su nekada ljudi dolazili iz dalekih krajeva odati poštovanje tim uzvišenim dušama i čuti od njih riječi bezvremenske mudrosti...

“O, kako su to samo dobra stara vremena bila”, drvo bi moglo pomisliti, “kada se obalom Yamune širio mirisni dim žrtvenih vatri. Tada se sveto ime Gaurange[4] moglo čuti iz svih pravaca. Ljudi su bili pobožniji, mudriji, ponizniji; ali sada...”

Izgleda da mali pauk koji je ispleo svoju mrežu u uglu jednog od samadhija, ima veću duhovnu dobrobit od ljudi iz obližnjeg sela, čiji su pradjedovi jako dobro znali da Vaišnave žive vječno; u svojim knjigama, svojim djelima, učenjima i imenima; da njihova tijela, čak iako spaljena u pepeo, nadilaze sve zakonitosti ovoga svijeta. Taj mali pauk već mjesecima tu mirno čeka i kao da svojom paučinom ispreda molitve u slavu zanemarenih svetaca.

Noć se kao crni plašt spustila na selo, a Sunce je zamijenio svijetli Mjesec koji prosipa svoje zrake preko usamljenih svetišta gdje se tri Vaišnava Thakura nalaze u duhovnom transu govoreći o vječitim slavama Gospodina Gaurange i Njegovih sljedbenika. Kako je to moguće? Prošla su mnoga stoljeća od kako je povjetarac s Yamune raspršio dim s njihovih posmrtnih lomača, a oni se i dalje druže kao nekada uživajući u pjevanju slava svetih imena. Knjige drevne mudrosti kažu da se prosvijetljeni sveci zauvijek vraćaju u svijet gdje početka i kraja nema, u svijet vječne ljubavi i duhovne sreće. Pa što onda oni još uvijek rade ovdje u svijetu rađanja, bolesti, starosti i smrti?

Umovi običnih smrtnika ne mogu pojmiti da za duhovna tijela Vaišnava ne vrijede zakoni prostora i vremena, i da samadhiji nisu stjecišta duhova i sablasti; jezivi grobovi – spomenici protraćenim životima na kojima pišu imena onih koji su svoja tijela žrtvovali na oltaru iluzije. Ne. U samadhijima ne počivaju žrtve šestorice crnih jahača[5] na krilatim konjima koje je vrag odavno pustio iz svoje škrinje. Duhovna tijela Vaišnava su plamenovi svijeta vječnosti, koji mogu spaliti u pepeo neznanje onih koji su u iskrenoj potrazi za istinom. Riječi mudrosti zapisane u starim skriptama samo su tajna, daleka i nedokučiva – sve dok ih ne dotakne čisto srce Vaišnave. I zato su oni još uvijek tu, kao nepresušna riznica duhovnih dragulja. Strpljivo čekaju da ih se netko sjeti, priđe im i ključem iskrenosti i pokajanja otvori sef iz kojega je milost spremna izletjeti baš kao nada iz Pandorine kutije.

Oni mogu putovati s jednog kraja univerzuma na drugi i pojaviti se u snovima iskrenih tragaoca za istinom, uvijek spremni da bakljom znanja rasprše obmanu i strah zabludjelih duša. Svaka njihova riječ odzvanja kao jeka koja istapa naslage materijalnih želja. Svaka njihova uputa je kao zvijezda vodilja koja spušta svoje srebrne zrake da zakoračimo na njih i vinemo se u prostranstva svijeta vječne ljubavi, daleko iza obzorja ružnih snova. I što nam je srce čistije, to će nam njihove riječi biti jasnije, a njihov lik prepoznatljiviji.

Krhko tijelo obavijeno u odjeću boje šafrana; svete ruke izlizane od molitava, u jednoj štap za hodanje a u drugoj brojanica od svetog Tulasi drveta; stopala ispucana od kročenja po svetim mjestima; čelo ukrašeno tilakom s Gange; usne naviknute na izgovaranje svetih imena i Gospodinovih slava; riječi kao niska duhovnog biserja; oko vrata vijenac cvijeća nekada ponuđen lotosovim stopalima Božanskog Para; u osjetilima spokoj; u srcu Krišna, a oči vlažne od sažaljenja prema svima koji se utapaju u oceanu zaborava i patnje.

O, kada bi samo mogli stresti sa sebe teško breme materijalnih želja; odagnati nadu za materijalnom srećom, kratkotrajnom kao tajna. Kada bismo samo bez straha pristali zakoračiti u bistro jezero svetih imena, tada bismo vidjeli njih – Vaišnava Thakure; otjelotvorenja mudrosti, milosti i poniznosti, koje vječito prati i sam Gospodar svih svjetova, ne želeći izgubiti njihovo društvo čak ni za trenutak.

 

Za nas obične smrtnike, život je samo patnja u oceanu grijeha,

dok u prašini Vrindavana, s Krišnom igraju se ta mudraca tri.

Daleko od zaborava, u svijetu vječnog blaženstva i smijeha.

I ja se pitam sada: “Tko je vrijedan sažaljenja, oni ili mi?”

 

Dublin, 03/05/03