SJEĆANJA [II.]

 

Sjećaš se, Isuse?

Bili smo mali, mali

i sjedili uz ognjište.

Naši su obrazi kao ruže cvali.

Bura je šibala svom žestinom,

a djed je blagoslivljao badnjak

uljem i vinom.

Izgledalo je da mu brada gori

i nestaje u plamenu

(gdje čarobne počinju priče).

 

Danas više badnjaka nema,

ni ognjišta zidanih u kamenu.

Na njima večeru nitko ne sprema.

Sve je pusto, sve tjeskoba mòri.

(U potkrovlju se mačke ganjaju i kriče.)

 

Sjećaš se, Isuse,

kad s tatom smo drvce birali u boriku,

da bismo ga unijeli dok se spušta tama?

(a kad bi se zvona pomakla u zvoniku,

Ti bi slatko zaspao u jaslicama).

 

Danas više nema ni bora, ni tate,

ni prijatelja da se k nama svrate.

Nestaju pomalo sva naša sela,

borike je vatra na garišta svela.

 

Sjećaš se Božića u dalekom svijetu,

kad lijekove gutah da usnem što prije

i ponoćna ne čujem zvona?

Tuđa popijevka umnaža sjetu, dušu ne grije

k’o domaća ona što ljubavlju diše.

 

Na povratku srce obuze mi zima:

većine najdražih nema više.

Otiđoše zauvijek. Valjda ni njima

ovakav Božić ne prija.

 

A prijatelji?

Raspršili su se.

Za starim ognjištem

žudimo noćas Ti i ja,

moj mali Isuse!

[1993.]