Ponekad želim nakon napornog dana,
ležat u sobi i uživat u tišini. 
Ponekad, ponekad, treba mi mira,
da čujem dušu što melodiju svira, 
I dosta mi bude sve buke sa strane, 
ruku što tresu sa jabuka grane.
Pa padaju zrele i nedozrele,
jabuke koje  nisu sazrele.

Dosta mi nekad je nesigurnih ljudi,
podozrivih očiju, zajedljivih komentara.
Dosta mi da svi svoje konje i kočiju,
puštaju preko moje duše trotoara.
Dosta mi nekad je kako me gledaju, 
kao da sve što sam ništa ne vrijedi.
Sjašite, kauboji, riječi što vrijeđaju, 
na kraju nestaju ko slika koja blijedi. 

Ma pustite danas ratove i bolesti,
zar moram se opet vozom mašte povesti? 
Zar stvarno mi treba da tonem u san, 
samo da sretan ja dočekam dan?
Zar stvarno smo došli u vrijeme kad stvarnost, 
postaje okrutna, nastrana brutalnost?
Ma nestanite, kauboji, jer ne treba mi jalnost,
koju mi pruža vaša surova realnost.

Ponekad želim, ma želje su glupost,
al želim da netko me pokuša shvatit.
U meni nije ni lijenost, ni tupost,
samo ne želim mrak ovog svijeta pratit.
Jer nisam ni lijen, niti želim da patim,
niti da skitnice u redu ja pratim.
Ma želja mi jedino, a smatrate me krivim, 
da budem ono što volim i od toga živim. 

Juraj Repinac