napisano: 20.3.2010. u 19.30h, iz moje 1. samostalne zbirke poezije "Sjena duše":
U oku sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode.
Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema....
Opalo lišće prošle jeseni, tek daje poneku skicu Sunca i dominaciju Mjeseca.
Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“, kojeg je opjevao Tin Ujević.
Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva Desanka Maksimović.
Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime?
Kako u meni evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje obećano mojoj smrtnoj majci?
Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kod“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati ''izmišljenu inspiraciju'' nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli, koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca.
U mjeri vremena, nema mene ni tebe.
Samo smo ovdje i sada.
Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet, gdje se osjećam tako dobro.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=41283
bglavac
edin.kecanovic
