U oku sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode.

Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema....

Opalo lišće prošle jeseni, tek poneku skicu Sunca i dominaciju Mjeseca daje.

Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“, kako je opjevao Tin Ujević.

Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva Desanka Maksimović.

Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime?

Kako u sebi evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje rečeno mojoj smrtnoj majci?

Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kod“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati trenutnu inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca.

U mjeri vremena, nema mene ni tebe.

Samo smo ovdje i sada.

Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet, gdje se osjećam tako dobro.

 

 

http://shadowofsoul.blog.hr

 

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php

 

iz knjige: "Sjena duše", 2003.-2011. ISBN 978-953-7673-60-4