U oku sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode.
Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema....
Opalo lišće prošle jeseni, tek poneku skicu Sunca i dominaciju Mjeseca daje.
Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“, kako je opjevao Tin Ujević.
Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva Desanka Maksimović.
Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime?
Kako u sebi evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje rečeno mojoj smrtnoj majci?
Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kod“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati trenutnu inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca.
U mjeri vremena, nema mene ni tebe.
Samo smo ovdje i sada.
Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet, gdje se osjećam tako dobro.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
iz knjige: "Sjena duše", 2003.-2011. ISBN 978-953-7673-60-4
bglavac
irida
edin.kecanovic
