Ponekad u sebi prepoznam apsurdnost, nagost života i osamljenost duše. Ponekad. Najljepše je u vrijeme ljetnog solsticija, najtamnije i najbolnije u vrijeme zimskog solsticija, 21.12. Taj dan svakodnevica nije svakodnevica, taj dan jednoličnost života zauzima svoje mjesto, taj dan je kao svaki drugi dan smrtnog čovjeka: ustajanje iz kreveta, odlazak na posao i ostale radnje, tako normalne, kao i sam život.

Taj dan je moj Sizifov dan. Tu noć, uoči i za vrijeme trajanja 21.12. je noć prepuna silueta koje na zidu plešu svoj ples, noći bez snova iz kojih se ne želim probuditi. Sunčana svjetlost je odnesena u polusvijet podsvijesti koja dirigira mojim životom.

Zašto? Zašto baš 21.12.? Je li ovaj život baš pravi život koji živim, jesam li spremna na promjene koje su strane i beskrajne pa utječu na moju dušu poput hladnog mača kad presijeca traku života?

Taj dan osjećam monotoniju života, ali ulazeći u dubinu i spoznaju baš tog dana, ostajem izvan takvih stanja i ne dam Sizifu da mi gospodari ostalih 364 dana, ali ako baš mora taj dan – pa neka, jer ja sam izabrala taj dan. Taj dan sam neosjetljiva, nalazim se kao na pokretnoj traci svojih navika i automatizma postojanja. Glupo, zar ne? Svjesna sam toga, ali što je sa milijardama koji nisu sjvesni, koji odustaju, predaju se?

Zato ostavim taj 21.12. kao spomendan Sizifu i meni i cijelom tom besmislu koje me uvijek motivira na pronalazak novog puta, novih nadanja i Sizif se sam u meni pobuni protiv mene što sam uopće pristala na taj truli kompromis proslave 21.12. Moram taj dan biti baš takva i uvijek sam takva, jer sve što se od mene očekuje taj dan – pristajem biti sve što hoće.

Potonuće i uzdignuće su dvije strane jedne medalje, ali svi zaboravljaju onaj rub na koji, ponekad, medalja može stati i ostati. E to je moj 21.12., to je moj Sizif, ali on je pobjednik samo taj jedan dan. Druge dane Sizifa nema, nema Titanica ni potonuća, nema tih apsurda, već emotivnom energijom obletim planetu u jednom letu pa do konačnosti i beskonačnosti.

Sloboda mi je ograničena, naravno, kao mnogima od nas, ali prema širokim horizontima putujem kroz moju zamršenu i čudnu poeziju, svjesna svoje prolaznosti, ali to produžava pustolovinu i vjerujem u taj put kojim sam krenula pisanjem prve pjesme 1969. godine simboličnog naziva “Moj grob” pod jakim utjecajem pjesme istog naziva I.G.Kovačića. Imala sam samo 12 godina kad je nastala ta pjesma i još 2 druge, jedna mračnija od druge i tu se krije moja snaga, u tom stvaralaštvu, a Sizifu se pustim baš tog 21.12., tada onda ne živim dušom punom osjećaja, jer sam onda automat kao i milijarde drugih. Tad moja emotivna inteligencija spava, osjećaj je zamro i taj dan stvarno ne znam kamo idem ni prema čemu ni gdje ću doći, želim to sve zaboraviti i otići na mjesto kojeg nema, a kojeg sam opisala u članku MJESTO KOJEG NEMA https://www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/mjesto-kojeg-nema

22.12. sve je već drugačije, odmaknem se od takvih iluzornih stanja i emocija, protresem uzroke svih patnji pa nestanem opet u mojoj zamršenoj poeziji čekajući opet svog apsurdnog Sizifa koji se redovito i nepogrešivo javlja 21.12.