Neka ne zamjere pjesnici

sinkronicitet ne bira

čuda koja to nisu

i mene dotiču..

Još malo

i moja morska

na obali svoje duše

vidjet će jedra

moga srca..

Kažu

tko plače pred zidom plača

od plača će umrijeti

ona je zid

koji oživljava svojom stamenošću

svaki komadić

zaostale tuge,

sa njom

moja radost gužva sve uspomene 

sjenovite

bremenite prošlošću

koja se  želi zaboraviti..

Ona je vječni zov otvorenog lotosa

alef postanka

i početak nastanka

sve u jednom

Sa njom

mogu biti to što jesam

najgrješnija

i najčednija

ružna i lijepa

gola i slijepa

uvijek će samnom

poletjeti izvan svakog vira dubokog

gledajući samo krila moja

i svjetlo prema kojem letimo

da se rastočimo jednom

kao Ikarova djeca

s osmjehom

bez zadrške..

sa njom mogu biti dijete,

luda,

i čarobnjak

prosjak i kraljica

uvijek će me jednako voljeti

i jednako gledati..

Mogu biti dijete

koje će ukoriti

i starica  babuška

koju će slušati

onako tiho

bez riječi

sjedeći mirno

pored tople peći..

I neka mi oproste pjesnici

što uzeh

njihov dio stiha..

Moja morska

na obali svoje duše

dio svoga srca čeka

da me zagrli

kada umorna dođem

izdaleka..