Zapitaš li se ikada koje je boje, zapravo, mrak, a koje svijetlost...
Kuda idu prognane duše, prognane i od ljudi i od Boga...
Nađu li ikada svoj spokoj, nađu li ga uprkos svemu što su učinili..
Ne, ne nađu!
Hoće li ga ON naći, hoće li moći mirno spavati kraj nje...
I na onom istom jastuku, gdje sam nekad ja ležala, šaptati joj da je voli..
Da, hoće!
Čovjek bez srama, stida. Čovjek koji ima sve sem savjesti...
I k tome, biće mu lijepo, biće sretan, znajući da loši ljudi uvijek najbolje prođu...
I opet će snježiti, hladne pahulje će lepršati oko tebe...
I ako malo bolje pogledaš, u daljini ćeš vidjeti jednu siluetu koja beznadno pokušava da ih uhvati...
Siluetu, jer to je sve što je ostalo poslije njega...
I ne žali je, osmijehni se...
Njoj za dušu...
-------- posvećeno jednoj uspomeni -------