Neprestano mislim na one

  koji su bili istinski veliki

 koji su se još od utrobe majčine

sjećali povijesti duše

kroz hodnike svjetlosti

 u kojima su ure Sunca

Beskrajna i raspjevana

čija je ljupka ambicija bila

da im usne, još taknute ognjem

pričaju o Duhu, od glave do pete

umotanom u ruho pjesme.

I koji su s proljetnih grana zgrtali

želje što su padale po tijelima

poput latica.

Nadomak snijega, nadomak Sunca,

u najvišim poljanama,

Gle, kako im imena slavi

ustalasana trava

I konfeti bijelih oblaka

I šaptaji vjetra na nebu

što osluškuje

Imena onih koji su se za života

borili za život

koji su u srcu nosili središte ognja.

Rođeni od Sunca,

kratko su putovali prema Suncu

I za sobom u zraku

ostavili plamteći trag

ispisan svojom slavom.

 

              Stephen  Spender