Ne, ne mene,

Nego srce moje krivi ti

što sebično te voli

i želi da plešeš samo s njim

na mjesečini

i ljubavi tvojom da ponosi se

pred zvijezdama svim…

Ne, ne meni,

nego srcu mom sudi ti

jer ono ludo je, djetinjasto

i nerazumno

samo kao pužić se

u kućicu bola skupi

i bude mu tijesno, tijesno,

i čini se izgubljeno…

Ne, ne meni,

nego srcu mom sudi ti

jer ono vjerno je, iskreno

ranjivo

i samo kao psić mali

za tobom dahće

i drhti cijelo,

na glas tvoj čeka veseo

i ruka tvoja da ga miluje

mazno…

Ne, ne meni,

nego srcu mom sudi ti

jer kao balon je

što u meni se napinje

i samo što ne pukne.

Zašto se, kad volim,

sva

samo u srce jedno veliko,

pretvorim,

Bože, razuma mi malo daj

da srce ovo smirim…

Ne, ne meni,

nego srcu mom sudi ti

što na vjetru samo,

 ne zna plesati,

dok tvoje drugim gorama

i nekim boljim zorama

hrli,

ono mnogo plaši se

da ti ništa dalo nije

osim sebe sama.

Ne, ne meni,

nego srcu mom sudi ti

što voli te sebično

i oprosti mu

jer tako je naučilo,

bolje ne umije.

I još samo kaži mi

da li se punim srcem

voljeti može drugačije?