Saznanje da sutra umirem
ne bi mi se dopalo.
Neko uznemirenje
bi me spopalo,
raspoloženje bi mi palo,
al' samo malo.
Stalo bi mi tada bilo više
da gledam
kako vjetar stabla njiše,
da slušam
kako pljušte kiše,
zemlju kako diše.
I živio bih mirnije, tiše,
al' opet, ne previše.
Štoviše, nakon takve vijesti
ne bih se puno dao smesti.
Čim ogladnim,
nastavio bih kao i prije jesti,
pozdravljao bih jednako
znance na cesti,
jer ćemo se opet,
kada dođe vrijeme,
jednom negdje sresti.