Al smiraja i sreće, čak ni suza, nema.

Apokalipsa duhovnog mraka

- Savjest je umrla, ego komotno drijema

Svaki je dan jedinstven, neponovljiv

Čak i za očajnog ubogog siromaha

Svaki je dan jednako tužno predvidljiv

Svako je jutro za njeg tužnije od noći

U očekivanju tjelesnog raspada,

Mentalnog kraha, galopirajuće nemoći

Umrla je nada, nikad više neće smoći

Zalogaj od malo zelja, rebrica i graha

- Siromahu ne može ni Bog pomoći

Ne pišem slatko zato što ne voliš tugu

Zar sam ja rođeni mazohist!?

Još uvijek imam srce – biti bliže drugu

Zar sam zbog toga nihilist, utopist, komunist!?

Il veći vjernik od samoga Pape,

Pseudofilozof – tobožnji samozvani Isus Krist?

- U sumraku zbilje nove rake zjape

Ko nerođeno dijete šutnjom gušim svoju savjest,

Šutnjom odobravam zločin do neba

Šutnjom ranjavam istine svete

- Savjesti prezirna šutnja ne treba

Savjesti je himba strana, što manje njih!

Al savjest i kostobolju vežu iste niti

- Umire se s njima, ne od njih

Proklinju i opominju oči prosjaka

Al smiraja i sreće, čak ni suza, nema.

Apokalipsa duhovnog mraka

- Savjest je umrla, ego komotno drijema

***

Ne pišem slatko

Makar i kratko

Pišem jer osjećam

Jer se sjećam

Jer vidim,

Nisam budan snio,

Jer se stidim

Jer jecam

- Bez toga nisam cio

Što će Ti znanac bez kičme, stava

Kreatura kvaziznalca

Divljak pušten s lanca

Spodoba prazne duše - strava

Nisu moje misli tamne

Nisu moje riječi teške

Tegobe bližnjih, kamne

- Suzdržanost – tu su moje greške

K.