Kada svi koraci prestanu, i vlakovi više ne vide tračnice, kojima žele putovati dalje, tamo siđi, jer, tamo ću te čekati...

 Za tebe sam na svim stanicama silazila i sakupljala latice mirisne, latice cvjetne, krunu da ti napravim, odoru da ti sačinim..

Znam, ti očekuješ aleju ruža, i baršun purpura njenog, jer samo taj miris i tu ljepotu neba si dotakla..

Ali ja te neću voditi tamo...

Prvo me trebaš prepoznati...

Bit ću bez svih oblika postojanja

u kojima smo se susretali, bit ću samo malena,

naga duša, bez ičega na sebi,

osim beskrajne ljubavi, koju sam od početka stvaranja

čuvala za tebe...

Hoćeš li me prepoznati?

Mirisat ću na ljubičasti hijacint,

oči će mi sjati bjelinom ljiljana srebrnih

a ruke biti pune leptira zanosnih...

Hoćeš li dopustiti da te provedem

kroz beskrajne šume  zelene

gdje zora nikad ne sviće

i pjesma vilinska nikad ne prestaje?

Neću ti ništa govoriti, samo ću te zagrliti

i tišinom pričati

o vječnosti

 koja nikad neće prestati

o vjernosti i prijateljstvu mome

koje nikad,

nikad neće nestati...