Iz kontinuiteta trajanja beskrajno dugog ponedjeljka vidim sliku bez okvira, kao tijelo bez duše. Svaka minuta ovog beskrajno dugog dana je još beskrajnije duga i preduga. Polako trošim životnu snagu, polako zaranjam u ovo čudno poslijepodne i polako se iza mirnog čela roje niti misaonog tijeka što uzima svoje mjesto u određenoj sferi postojanja i čeka. Snovi. Sjećanja. San. Dug dan bez kraja i kratak bez predaha. Nisam išla u šetnju leptirovim stazama, nisam udahnula oštar zrak što ga je vjetar tako nemilosrdno bacao ispod mojih nogu dok sam hodala u tom dugom beskrajnom danu. Rečenica se odvojila iza mirnog čela i pustila sam je, neka se oblikuje i neka se prolije. Rečenica se odvojila i zauzela svoje mjesto ispred mene, a intuitivno osjetih tihu želju za počinkom. Darovala bih ovo tijelo zemlji, jednog dana, i kad izuzmem svoje postojanje na ovom globusu, pitam se... ostaje li prah i pepeo iza mene? Ili ostaje jedna blistava tamna traka što na svojim rubovima tako kristalno jasno svjetluca da ne mogu gledati u taj sjaj, zaboljet će me ove osjetljive oči. I kad se večeras ugase svjetla moga grada, i kad se mekana tama nadvije nad njegovu usnulu panoramu, ispod mog balkona zašumjet će vjetar, poviti suhu travu i nestati negdje u tami. To je vrijeme mojih sanjarenja, lutanja dalekim dubinama moje duše i zaranjanja u beskrajne bezdane postojanja. Iz sjene se razabire kontura mog lica što polako tone u svoje sanjarenje. Ah, kako volim te sanjalačke trenutke...