Nad krovovima zlatnog grada Atlantisa
Gledaše oni sunce kako odnosi svoj sjaj
i sjene bile su duge, ostaviše trag
Na srcima trag sjećanja i sjete.
Da se digne sidro sad došlo je vrijeme
Odu i da napuste svoj vječiti dom
Surovi ljudi, vječite mijene
Srebrnog stakla zlatan lom.
Stajaše negdje između četiri fontane
i već je bilo vrijeme za večeru i san
Bješe oni nevini i plahi kao lane
Nespremni za novo sutra i za novi dan.
Jasno je bilo da sutra ipak će doći
I da uz svu nadu neće biti im spasa
Podići sidro će, na put će poći
Putem mora, putem morskih talasa.
I zato sad su stajali pod krovovima grada
I gledali sunce kako nosi zadnji sjaj
Sjene bile duge su i govorile su im:
"Bliži vam se kraj, bliži vam se kraj."
Sad mrlja su izbrisana iz stranica povijesti
U sjećanjima ludim negdje ko' srna kriju se
Cijelom svijetu uzvikuju povratka vijesti
A drugi oko njih tome smiju se.
No doći će jednom i povratka vrijeme
I brod će na kraju doći u luku
Surovi ljudi i vječite mijene
Pružit će im novog prijateljstva ruku.
Juraj Repinac