Veliki tamni oblak lijeno ulazi u moje oči i najavljuje kišan dan. Probudile su me tvoje ruke koje su nježno pomilovale moje čelo i ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su počele priču o jednoj plaži iz koje se diže jutarnja magla i po kojoj ćeš me voditi jednog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu trepavica i bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena neumorno je dočekivao svaku tvoju riječ, jer si znao da sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš milimetar dalje od mene. Spustili smo se u ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Razgalio si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretočio si u moje. Otvaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru čuda. Osjećaji čuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam ključ na srce i u nekom četvrtom danu ponovno ću dočekati ovakvo buđenje.