Kratak je ovaj životni vijek
Još uvijek tražimo Panaceum
Taj Univerzalni Svemogući Lijek...
A ljudsko se biće saplelo u svojemu tijelu
Umjesto Ljubaznosti odašiljamo strijelu,
Munjevito izgovorenu bujicu od riječi
Začuđeni ... zatečeni ... nepronađenoj sreći...
Ostavljamo Ranjenike bez brižne im skrbi
Udareni obraz peče, boli, svrbi ...
Crvenilo ostaje kao zapečaćeni trag
Ne okrećemo obraz drugi,
Uzvraćamo istom jačinom,
Zboravljamo što znači biti Oprostiv i Blag...
A Vijek se životni okrenuo u trenu
Urušilo se tijelo...
Kao pratnju ima svoju Sjenu ...
Skutrenu, pognutu od težine,
Ispunjenu Bukom a željnu Tišine...
Samsara ...
Kotač pokrenut Izvanjskom Željom,
Vođen Strašću i Neznanjem,
Opijeni Materijom kao krvotok hmeljom...
Pijanstvo koje traje iz života u život novi
Duša vjekovima kroz Prazninu plovi ...
Jednog trena ...
Jedan Bljesak pokidati će Okove ...
A do tada ljudsko biće posjetiti će ...
Beskrajne Zvjezdane Dokove ....

http://safiris.blog.hr/