Samoćo, uvijek me nekako pronađeš
i uvijek se nekako prikradaš,
uzmeš me u svoje krilo
da me sjetiš, kako je bilo
i pokažeš mi, kako je sada.
A ja se kupam u tebi,
jer tako želim drugo biće
ponekad zagrliti,
stisnuti uz njega i zaspati
u miru vječnom i Božjem.
Samoćo, uvijek si tu
i kad drugi odu,
ja i ti opet živimo naše dane,
naša predvečerja i blaga jutra
uz moju kavu i nježnu pjesmu…
Jedino mi ti pripadaš
i jedino si mi ti vjerna,
kao ni jedna duša do sada
i znam… nikada me nećeš iznevjeriti.
bglavac
edin.kecanovic
