Samo u prolazu

Oprostite gospodo draga,

ali ja sam ovdje samo u prolazu.

Znam da mislite da sam jedan od vas,

ali više nisam.

Svi vaši putevi izmiču mi pod nogama,

a vaše zabave su mi već odavno postale

morbidne i besmislene.

Stvari koje vas oduševljavaju –

za mene su bespredmetne.

Vi gubite zdravlje radeći teško da bi zaradili novac,

a onda trošite sav novac da bi povratili zdravlje.

Ideali i ciljevi kojima stremite,

tjeraju mi suze na oči.

Oprostite, ali ja sam ovdje samo u prolazu.

Prolazim kao vaše vrijeme,

kao vaša neispunjena očekivanja,

kao vaše stare nade...

Prolazim kao vaša mladost,

kao vaša dobra sreća

i kao moje strpljenje.

Postalo mi je dosadno u vašem svijetu;

ludnici od armiranog betona,

zaboravljenih vrijednosti,

plastičnih emocija

i zatrovanih mozgova.

 

Oprostite gospođice drage,

ali vaši poljupci mi već duže vremena

zaudaraju na (slatku) prevaru.

Ispod vaših pipkanja prozirem podle namjere.

Imate divne očne duplje

ispunjene okicama raznih boja,

a vaše lubanje su privremeno prekrivene

mekom svilenkastom kosom.

Oprostite, ali sve to me više ne oduševljava

(kao ranije).

Zanima me nešto daleko, daleko uzvišenije.

I zbog toga sam ovdje samo u prolazu.

 

Zadar, 16/08/04

 

Pokušajte si zamisliti kako bi vam svijet izgledao ako biste imali rendgenski pogled. Posvuda oko sebe vidjeli bi samo kosture s mesnatim fasadama. Vjerojatno se više ne bi tako lako napaljivali na pripadnike suprotnog (ili istog) spola. Boja kože i izgled fasade više vam ne bi bili od nikakvog značaja. Bilo bi vam smiješno (ili žalosno) vidjeti kako se kosturi međusobno ubijaju samo zato jer se poistovjećuju s određenom nacionalnosti ili vjeroispovijesti; kako dvadeset i dva kostura trče za jednom loptom, a desetak tisuća ostalih ih gledaju kao da je to najvažnija stvar na svijetu; kako jedan kostur izjavljuje ljubav drugom kosturu i zaklinje se na ljubav do kosturnice (groba); kako u velikim gradovima gomile kostura užurbano putuju na sve strane i na razne načine – ne bi li priuštili zadovoljstvo svojim nervnim senzorima (osjetilima) ugrađenim u fasadu; kako ženski kosturi sjede u salonu za uljepšavanje, dok im pak neki drugi kosturi lakiraju nokte i modeliraju izgled dlaka na lubanji. Ludo, zar ne?

Tada vam više ne bi bilo previše razlike između ‘živih’ i ‘mrtvih’ kostura, jer konačno – kosturi su samo kosturi. Na zadnjem ‘sjedalu’ pogrebnog auta bio bi kostur udobno smješten u drveni, tapecirani sanduk, dok bi za upravljačem sjedio kostur koji bi se zadovoljno oblizivao pri pomisli koliko će novaca zaraditi. Jedina razlika koju biste mogli primijetiti između ta dva kostura, je ta da za razliku od ‘putnika’, kostur–vozač još uvijek ima nervne senzore koji funkcioniraju zato jer ih pokreće neka nevidljiva sila. I budući da je ona nevidljiva, možda (još uvijek) ne biste vjerovali da ona uopće postoji. Ta sila je zapravo duša; naš pravi identitet privremeno zatočen u određeni sklop mesne fasade, kostiju i nervnih senzora.

Ako bi zaista imali moć rendgenskog pogleda, bili biste jedan korak bliže istini. Bilo bi vam jasnije kako je isprazno što sklopovi mesnih fasada, kostura i nervnih senzora gube svoje dragocjeno vrijeme (utopljeni u more potrošačkog društva), potpuno zanemarujući najvažniji sastojak čitavog sklopa – svoj vlastiti pravi identitet. Da li je uopće potrebno imati rendgenski pogled kako biste sve to mogli vidjeti? Nije; potrebno je samo malo mašte. Ali je zato potrebno puno duhovne inteligencije da bi jednom zauvijek izašli iz svijeta materijalnih sklopova i da u tom svijetu više ne bi morali biti čak niti samo u prolazu.