Samo ponekad koridorima duše

izgubljene bisere pronalazim

pažljivo ih u skute mećući

kao da sa puta dalekog dolazim

odlažući torbe sjećanja

 

Samo ponekad  sa misli skidam paučinu

puštajuć da svjetlost proviri

i ptice mira na gozbu mi dolaze

kroz rastvorene prozore srca

hraneći se zrcima mojih nemira

 

Samo ponekad puštam da mi priđu

duše ranjive

tješim ih riječima i osmjesima

i branim granice neobranjive

kao ratnik što pred porazom ne uzmiče

Samo ponekad odlažem svoje koplje

u zaraslu šikaru želja

prepuštajući bitku graditelju svjetova

ogrnuta plaštem zaštitničkim

da kiša ne promoči moja sjećanja

 

Samo ponekad krećem na put nespremna

blaga svjetlost sutona mi sjenku rastvara

krhotine sna marljivo sakupljam

slažući od njih mozaik

na oltaru plave vječnosti