Samo ja, i samo ti,

postojimo u ovoj zgužvanoj satenskoj plahti vremena

koju će poslije nas

odnijeti sobarica

iz prazne hotelske sobe

gdje se uvijek sastaju novi zaljubljenici

i novi izopćenici

od samih sebe

i ljudi, koji kroz špijunku na vratima

gledaju tko dolazi i odlazi

i iza zida

slušaju uzdahe

koje nikad doživjeti neće...

Voajeri prolaznosti

tek pogledom dotiču

naše duše...

Ne-

mi se odavno ne volimo tijelima

kao nekad

sve je darovano

nezajažljivom psu  prošlosti

koji konačno

odustaje od čuvanja vratnica

i odlazi zauvijek

prepuštajući nas

samima sebi...

Ti se još opireš

trenutku nadolazeće vječnosti

dok sam ja odavno

iz nje izašla

da te ponovo pronađem

i od prolaznosti

sačuvam..

Glazba koja svira

kičerajski slikama odvlači  od istine

da smo ovdje

i ja se prepuštam akordima

ne gledajući šećerna i digitalna srca

i pokrete koji se ponavljaju..

Ja te ljubim

bez svega postojećeg stvorenog u meni

osim duše,

jer ona je premosnica

koja me vodi

do tvoga sna..