Pred paradom svijeta
pustila sam šipku trapeza
ljubav će poletjeti
u tvoje ruke
i smiriti drhtaj vjekova
titraje vječnosti
čežnje bogova
za konačnim zastojem srca
i oživljavanjem
do prvog početka udaha
u tišini mraka
kad se svjetlo u dušama porađalo..
Da..
dočekao si me
željan darivanja dodirima
darivanja pogledom bez doticaja dubine u meni
polubog, nedovršen još
svojoj nimfi raskidao si veo
zamrsio kosu
nagu je ostavio vjetrovima života
vukovima u gudurama ledenim
...a da si se samo odvažio
pa raskidao moje tijelo zubima svojim sjajnim
došao bi do moje duše
jer tijelo nestaje i prestaje
duša postaje i ostaje
.. da si se samo odvažio...
pustiti me da umrem
pa opet kroz tvoju ljubav oživim
pričala bih ti kako da postaneš vječan
do beskraja vječan
a ne samo čovječan
kakav smo trenutno jesi
zadovoljan i nezadovoljan istovremeno..
Ne.. ja ipak puštam i otpuštam trapez
pred zaćuđenim licima prolaznika
..negdje..tamo je nešto i netko
sa dušom bez tijela
da sakupi ostatke mene
pretvori ih u pepeo
i suzom me opet rodi iz ognja..
Feniks koji će vilu zavoljeti
ptica
koja će svjetlo za mene
iz daljina dokučiti...