svijet u koji dolaziš zapušten je, zatrovan i pun prijetnji i nikada ne znaš što ti donosi novi dan
nemarom mnogih zemlji je uskraćena plodnost, a vodama pitkost i sunce i mjesec koji će sjati nad tobom odijeljeni su od tebe, i ne samo prostorno, i njihova će te svjetlost, izranjena, obasjavati,
ali ne zaboravi:
ti si darovan ovom svijetu i ovaj je svijet tebi darovan
na tebi je da uspraviš klonula stabla, izbistriš izvore i izliječiš bolesne svjetiljke
i čuj:
u našu se ljubav možeš pouzdati
ljudi među koje dolaziš osamljeni su i zaplašeni i nada zamire u njima
tolikima je uskraćeno djetinjstvo pa ne uspijevaju smoći snage da pruže ruke, da povjere snove, da postanu ljudi
i njihov trud i njihove zabave često su posve nerazumljive i lako je steći dojam da im je silno stalo do toga da sami sebi naude,
ali ne zaboravi:
s ovim ljudima ti valja živjeti i oni su tvoji i imaju pravo na tebe
na tebi je da im, koliko ti je moguće, ohrabriš ruke i ozariš lica, da ih oslobodiš za nadu
i čuj:
u našu se ljubav možeš pouzdati
mi, po kojima dolaziš, maleni smo i neugledni ljudi i sav život nam stane u jedan dan
čitavim smo bićem upoznali i radost i bol i srodili se s njima i nastojimo da nam drugi budu važniji od nas i zbog toga nikada ni u čemu ne oskudijevamo i obilujemo onim čime se ne trguje, onim što traje i htjeli bismo ti reći: nemamo nikakvih zahtjeva prema tebi, samo bismo voljeli da izrasteš u srčano i istinoljubivo biće
plodovi blagosti, strpljivosti i sućuti pokatkad sporo dozrijevaju, ali ne trunu nikada
i čuj:
u našu se ljubav možeš pouzdati
naša je ljubav krhka i lomna i često je umor nagriza, ali ne očajava nikada
i kada malakše i kada pjeva, ona je puna pouzdanja jer znamo da je ljubav jedini pravi čovjekov odabir i da je u njoj sve bitno, da je po njoj sve moguće
i htjeli bismo ti reći:
naša je ljubav tek prozor s kojeg bismo voljeli da mogneš osmotriti nepregledno more ljubavi koje plavi svijet
i slutimo da je naša ljubav sličnija putu nego domu, ali u nju se možeš pouzdati
Stjepan Lice