Jučer sam usnula čudan san... Bio je stvaran, a opet tako nestvaran...

Sanjala sam njega, u sutonu tihom, kako mi dolazi, i kroz sve prepreke prolazi...

Grli me snažno, ljubi još strastvenije, stalno ponavlja „Volim te“.

Zavlači mi ruke pod kosu, nježno mi dodiruje vrat, kao da pokušava poslijednji put uputi moje obrise u svoje pamćenje...

Pedajem mu se u potpunosti... Tako je svaki put... Uvijek iznova i uvijek sa istim žarom.

Iznenada prestaje, sa lica mu osmijeh nestaje. Gleda me... „Mrvice, volim te najviše, ne zaboravi...“.

Udaljava se od mene. Trčim za njim. Trčim, ali ga ne stižem. O Bože, ne opet.

Ne!!!

Budim se... Polako otvaram oči... Samo da je tu...

Tužna spoznaja je opet osvanula. Ne, nije tu...

Bebo, nikad te neću zaboraviti...

------------ za prošle dane... Njemu, mojoj prvoj simpatiji... koja je tragično završila...