rugam se nemiru i ljutnji

da nisu jači od mene

izazivam, cimam za kraj

strpljenja

da vidim do kud mogu...

da osjetim granice

koje me

oslobađaju starenja, straha, žudnje, pohlepe,cinizma...

svega onog čovječjeg u meni...

 

pogleda skrivenog u trepavicama

zurim u jučer,

tražeći odgovore za sutra

grizući sretan završetak bajke,

(jer nitko mi nije rekao da nije jestivo)

maštajuć o konju

ne bijelu....već crnom...

kao misao, gusta i teška

ne milom...već hitrom i objesnom..

kao vjetar u krošnjama

 

dajem ti svu svoju gorčinu u kapi vode

da joj dodaš strasti i razuma

da stane jugo i valovi

u glavi,

da konačno uhvatim zvijezdu u padu

i glupu sreću koja mi nosi san...