Rosne livade mog djetinjstva

i zelena proljetna, meka trava

leptiri što obnoć na cvijeće se sanjivo spuštaju

žamor vrabaca pod krovom stare kuće

u topla sparna podneva

i ko da bilo je jučer

kad sam mirisala plave jorgovane

noseći u sebi snove kao vjetra titraje

Na pragu dočekuje me sunce

kroz prozore izlomljene burom provirujem

otresem paučinu sa dovratka

i uđem u svoja sjećanja

 

Ispijam hladnu vodu iz zaraslog bunara

ko da sam djetinjstvo sa njom ispila

prebirući po uspomenama

oko mene se  prošlost stvara

u slikama

i tebe sam  majko vidjela

 

Kako sjediš na panju pod krošnjom starog hrasta

drijemajući na njega oslonjena

iznad tebe prhnula je lasta

dok si ti u snove svoje uronila

A otac se upravo vraća iz šume

noseći na šiblju nataknute gljive

evo nama skromne večere

u suton...slike budu tako žive

 

Ko da sam vrijeme prelomila

u djeliće

pa sad želim mozaik stvoriti

i nečujno vrata prošlosti

za sobom tiho zatvoriti