Vrijeme luta sjenovitim stazama, ptice tako tiho pjevaju .. jutarnje rose su rijetke…Između lišća nema svjetla, nema sjene, nema ničega.. Samo kiše romore kao tuđe usne što zlo govore..Već 5 dana u susret mi dolazi netko, bez tijela.. Netko… Odvodi me lukavstvom, odvodi me - meni? Vidjela sam sjenu bisera iz školjke sa dna mora… Temelji su na dnu… U šumoru kiše prepoznajem svoj ritam srca, onaj ritam što me uvijek odvodi k tebi…