Promatram,osluškujem

tu divlju rijeku

nepokornu,neomeđenu

neobuzdanu

što me plavi

poplavljuje moje obale

i onda se opet vraća

 u svoje korito.

Nakon nje ostaje mulj,blato

miris  močvare.

Onda se potpuno osuši

kao da je nije ni bilo,

kao da ne postoji.

Jedino ja znam

da huči tamo duboko u meni,

čekajući  dan,

kad će se ponovo zapjeniti,

razorit  sve moje  brane.

 

Znam, nije dobra suša,

nije dobra ni poplava,

molim da se uravnoteži,

da skladno teče unutar svoga korita,

mirna,jaka,snažna,

obuzdana,umirena,

predajući mi svoju snagu,

protječući ravnomjerno,

obnavljajući život u meni,

ne puštajući ga  da zamre,

ni da  provali

divljom ubojitošću.

 

Želim samo da

 smirenom snagom,

 mirno teče,

rijeka moga života,

odnoseći me lagano

do kraja mojih dana.