Ispija me svijet. Sačuvati krivnju, koja njemu ne pripada: ona je sunce i bez mene. Ispija me svijet na samim usnama ljubavi.

Prazneći se, moja nesnosna gustina postaje mojim tijelom, jasnoća

preživljuje u mom slučajnom obličju straha.

Kad budem toliko prazan kao svijet, hoću li... izjednačen najzad s vlastitom ljubavi kao s vremenom što sam ga nekada samo darivao.

Ispijaju me godine još nedoživljene- zar ću tek prazan postati svoja sadašnjost?

Boli me sunce, čini me tamnim u patnji. Ali, pun očiju, ne bih izmakao svjetlosti oslijepivši se: ja sam prostor kojim se svjetlo vraća svom središnjem trenutku što me vidi čitavim mojim užasom.

Ispraznivši me od mojih stvaranja, svijet postaje vječnošću vjetra ili trajanjem kamena, ako se kada dogodilo da sam uzvolio vjetar ili kamen.

I dok se svijet puni mojom smrću, dok se tijelo- ostavljeno samo sa životom koga nije moguće živjeti niti uništiti- ne odlučuje ni za jednu dob...

I ne znam da li sam rođen ili sam tek umro.