RIBARI SU NAŠLI MALENOG ISUSA

(Legenda)

Kad izvukoše drugi put mrežu u uvali blizu sela,

zapuhnuo je vjetar nanoseći lišće s borovih grana,

pljusak je kiše smračio vid drhtavicu vabeći tijela.

Potrčaše do kolibe vukući ribu Badnjega dana,

a lađe se skučile na moru k’o krila galeba bijela.

 

U kolibi nađoše ženu i starca duge, sijede brade

i lijepo, maleno dijete gdje na suhom lišću slatko spava.

Ono se od njihova glasnoga drhtaja buditi stade

te ispruži nevine ruke za ribama srebrenih glava.

A kada dohvati jednu, pobožno joj poljubac dade.

 

Zamoliše ribari ženu da im daruje čudno dijete,

jer svaki sirotan postaje ove noći Isusom Kristom

(kako govorahu njihovi djedovi puni vjere svete).

I kada se izdaždje nebo i zapad ovi zlatnim blistom,

nošahu ga u selo, motreći ptice kako za njim lete.

 

Dođoše sretni u predvečerje, baš kad se Angelus moli,

i nađoše u svakoj kući ono dijete gdje leži na sijenu

grleći njihovu djecu kao da ih neizmjerno voli.

Shvatiše zašto je dijete poljubilo ribu ulovljenu,

jer riba je znak Isusov - učio ih je parok u školi.

 

Od onda Gospa prolazi selom u noći Badnjega dana

i zaviri kroz okna da vidi kako je njezinu čedu.

Nađe ga uvijek u krugu djece vedra, nasmijana

slušajuć’ pjesme što ih pjeva čila mladež uz baku sijedu.

Prođe sva sretna što vidi kod ribara svoga sirotana.

[1937.]