Prošla sam sva bespuća sebe

od milosrđa, do okrutnosti,

od uzvišenosti

do banalnosti,

i zaustavila se kod posljednje odaje

gdje začuh uspavanku

uspavanima...

Lacrimosa...

Šećem medju usidrenim uvjerenjima

nametnutim obzirima,

urezanim križevima

u meso duše

koja samo pogledom

obamrlim od nade

traži moje shvaćanje...

A ja ga nemam...

Bog je izvan sna

i ne želi buditi,

jer čeka da se oni

koji ga Istinom nazivaju

sami probude u Istini...

Ništa od svega što vidim, nije...

Sve ono što vidim

je iluzija, i program

koji je ugrađen

da se bolje spava...

A ja, budna koračam

 pokušavam ugasiti tužaljke

i isključiti mrak...

Lacrimosa...

Opijeni spavači

kaznom i sudom

sami sebe kažnjavaju i sude

pepeo će se vratiti pepelu

ali ne!!

Ukleti holandezi

osuđeni da plove

oceanom svoje budnosti

kao duhovi

obilaze živo-mrtva tjelesa

koja vape za iskonskim Ocem

i Iskrom Ljubavi vječne...

Lacrimosa...

Bog ne treba patnike

niti ushićenike

fanatike

i lobotomirane bitnike...

On kroz mene

želi živjeti sebe

do kraja se probuditi

u svima

se ponovo roditi

i zauvijek čist

oslobođen svega što nije

ostati...