Iz života u život prelazimo... kao stranci,

Iz tijela u tijelo selimo se

Dok vezuju nas nevidljivi lanci

Karike što rađene su udasima bivšim

Vezovi od bola, suza ili smijeha

Ispunjeni ljubavlju sa zrncima grijeha

I pitamo se stalno, a pitanja su čudna

Kad' ću se probuditi, a možda sam već budna?

Postoji li kraj svemu, prekid ovog plesa?

Duša gdje će prenoćiti,

U oblacima  ili tijelu od krvi i mesa?

I sva prošlost upisana na listovima od papira

Podsjetnik su nečemu većem i ne daju nam mira.

Jedan pogled prema mjestu... piramidi Sunca.

Srce ćuti otkucaje jače. Sjeća se vrhunca.

Stepeništa što vodila su do odaje Duše

Kada nije bilo mržnje i ratova da sve poruše.

Kada Čovjek bijaše biće od svjetlosti i znanja.

Danas, sve se čini kao dio izmišljenih sanja.

I vrtimo se tako u istome krugu,

Čekamo i čekamo Priliku  mi drugu

A prilika je tren baš svaki.

Radostan i ispunjen, i onaj teži, ne baš laki.

Iz života u život prelazimo, kao oko što zatvara vjeđa.

I propustit' ćemo trenutak svjetlosti

Zapamtiti ono što Dušu nam vrijeđa.

Sve dok jednom sami ne raskinemo lance

A  do tada, životima ćemo susretati ljude

I u njima gledati strance.