Vrtlozima životnim, koji su me nosili, od usana, do usana, nikad ne zaboravih okus tvoje duše, nježnost tvoga dodira, obrise, koji i sada ocrtavaju platno moje sadašnjosti..
Ah, besmrtna ljubavi moja, bijah rođena kao ratnica, a ti bijaše, kao cjelov, koji je uvijek liječio umor mojih vjekovnih ratova..
Prvo sam bila ja,
a ti, bje on...
Ares u rukama Boginje, mek, poput ukroćene vatre, koja samo može pokazivati svojim plamenom put izgubljenima u tami...
Vatra u vatri, do neizgora, do pepela sagoreni, a ipak, rastati se morasmo..
Na rijeci Leti, ne htjedoh ostati, niti gutljaj vode zaborava popiti, ne bih li te sačuvala, i čežnjom tvoje ime u novom životu dozvala..
A ti, dušo moja,
ikono srca moga, okusila si vodu nezaborava prije mene, i u novom vremenu, ja te tražih, onakvu, kakvu te zadnji put ostavih..
Ali ti bijaše netko drugi, neka druga,
Ares se izgubio u labirintu vatrenom, a ja te dozivah danonoćno..
Čežnjom, krikom, tišinom, riječima urezanim u tkivo grleno, riječima koji bijahu pečat naše davne ljubavi...
I gle..
Nebo se smilovalo..
Suze koje vidjeh na obrazima tvojim, oči, koje su moje sunce rađale, prepoznale su moj glas..
A život se opet nasmijao..
Onako, šeretski..
Ti bijaše sve, samo ne ono što ostavih prije našeg rastanka.
Ja sam sada sve, samo ne ono što očekuješ..
Pa opet, pomakli smo teške zavjese vanjskih slika, i pogledali se iskonski, istinski..
Zar ljubav može imati granica, ako je čista i prava?
Grlimo se bezuvjetno,i svaka na svojoj strani, cilj svoga života doseže..
Ne obaziremo se na slike..
Savršenstvo trajanja, opet nas je sastavilo u predivnom prijateljstvu..
I tko može reći, da nas itko više može rastaviti?
Zapravo, mi se ni nismo razdvajali.
Tek odlučili da svaka svojim putem, odabirući avanture različitosti života, opet dođemo do istog raskršća, odakle smo u početku krenuli.