Nosiš je sobom
ponoćnim vjetrom
skrivaš pod krilima ptica
sve samoće prostranstva.
Topiš u plavom
jučer puno gorčine
dodiruješ kožu
taj plašt njene obrane
što kao zmija svlači
pod toplinom
tvojih nemira.
Nemarno prati tvoj tok
tek pogledom uranja
u tvoj svijet
a u njoj vatre vatrene
obalom gore
razumom ih gasi.
Uzalud kamen visoko dosežeš
rijekom svih rijeka se puniš
kapljica si njenoj vatri
sva snaga ti umire
u njenoj želji.
Riječima ti slike slika
ti ne razumiješ crtež
skirven ispod naslaga
od osmijeha
govoriš daljinom
ono što tek će biti
huk samo huk
tvoja je riječ
naplavina njene duše
nekom drugom rijekom
plovi.
bglavac
edin.kecanovic
